Miroslav Krleža-Ivo Štivičić: Balade Petrice Kerempuha
'Balade Petrice Kerempuha' jedno su od najpoznatijih djela hrvatskog književnika-klasika Miroslava Krleže, ujedno i remek-djelo hrvatske dijalektalne poezije.
Pretočene 1970-ih u uspješnu kazališnu predstavu koju je režirao Rade Šerbedžija, a scenski tumačili Vera Zima, Darko Srića, Sreten Mokrović, Mladen Vasary i Danko Ljuština.
Isti glumci pojavljuju se i u ovoj televizijskoj adaptaciji nastaloj krajem 1980-ih.
Prema navođenju J. Badalića, bibliotekara Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, već se od početka 30-ih godina počeo K. studiozno upoznavati s kajkavskom jezičnom i književnom baštinom. Studioznost pristupa kajkavskoj jezičnoj građi kao i njezin bogat odraz u djelu potvrđuje i J. Vončina, otkrivajući upravo u njoj korijene Krležina Kerempuha. Tako je K. temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, u njihovoj sintaksi pa i tematici mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, A. Vramca, F. K. Frankapana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušića, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajni za njegovu naddijalektalnu kajkavsku jezičnu sintezu, ali i za njegovu versifikaciju. Stvarajući naime svoj jezik, K. je išao tragom onih kajkavskih pisaca koji su se zauzimali za interdijalektalna prožimanja (uključenje raznolikih dijalektalnih supstrata, paralelizam kajkavskih, čakavskih, djelomično i štokavskih elemenata u kajkavskom jeziku), pa je tako stvorio i svojim djelom afirmirao jezik kajkavske sinteze, u koju su prirodno uključeni i drugi dijalekti, pa i oni strani jezici koji su se svojim elementima infiltrirali u kajkavski leksik i stil, poput latinskoga, njemačkoga i madžarskoga. No Krležin kajkavski jezik u Baladama nije puka mehanička sinteza sinkronije i dijakronije i summa postojećega jezičnog inventara, nego je originalan i inventivan autorski izbor, koji na razini djela funkcionira i potvrđuje se svojom poetskom snagom i ekspresijom, po čemu posjeduje sve značajke autorskog jezika.
U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana odozdo, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih pučkih sudionika, koji je doživljuju kao svoju crnu i zlu kob i u čijoj opciji ona poprima karikaturalno obličje. Hrvatski višestoljetni povijesni pejzaž oblikovan je stoga kao kompozicija crnih boja i tonova, čiji je kolorizam obilježen krvlju. Riječ krv u svojim se ekspresivnim kajkavskim varijantama (kerv; karv i kri), kao i sugestivnim izvedenicama, nameće svojom učestalošću i stilskom izražajnošću kojom se istodobno sintetizira semantički, zvukovni i koloristički, ali i simbolički značaj te riječi koja se kao
Pretočene 1970-ih u uspješnu kazališnu predstavu koju je režirao Rade Šerbedžija, a scenski tumačili Vera Zima, Darko Srića, Sreten Mokrović, Mladen Vasary i Danko Ljuština.
Isti glumci pojavljuju se i u ovoj televizijskoj adaptaciji nastaloj krajem 1980-ih.
Prema navođenju J. Badalića, bibliotekara Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, već se od početka 30-ih godina počeo K. studiozno upoznavati s kajkavskom jezičnom i književnom baštinom. Studioznost pristupa kajkavskoj jezičnoj građi kao i njezin bogat odraz u djelu potvrđuje i J. Vončina, otkrivajući upravo u njoj korijene Krležina Kerempuha. Tako je K. temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, u njihovoj sintaksi pa i tematici mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, A. Vramca, F. K. Frankapana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušića, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajni za njegovu naddijalektalnu kajkavsku jezičnu sintezu, ali i za njegovu versifikaciju. Stvarajući naime svoj jezik, K. je išao tragom onih kajkavskih pisaca koji su se zauzimali za interdijalektalna prožimanja (uključenje raznolikih dijalektalnih supstrata, paralelizam kajkavskih, čakavskih, djelomično i štokavskih elemenata u kajkavskom jeziku), pa je tako stvorio i svojim djelom afirmirao jezik kajkavske sinteze, u koju su prirodno uključeni i drugi dijalekti, pa i oni strani jezici koji su se svojim elementima infiltrirali u kajkavski leksik i stil, poput latinskoga, njemačkoga i madžarskoga. No Krležin kajkavski jezik u Baladama nije puka mehanička sinteza sinkronije i dijakronije i summa postojećega jezičnog inventara, nego je originalan i inventivan autorski izbor, koji na razini djela funkcionira i potvrđuje se svojom poetskom snagom i ekspresijom, po čemu posjeduje sve značajke autorskog jezika.
U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana odozdo, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih pučkih sudionika, koji je doživljuju kao svoju crnu i zlu kob i u čijoj opciji ona poprima karikaturalno obličje. Hrvatski višestoljetni povijesni pejzaž oblikovan je stoga kao kompozicija crnih boja i tonova, čiji je kolorizam obilježen krvlju. Riječ krv u svojim se ekspresivnim kajkavskim varijantama (kerv; karv i kri), kao i sugestivnim izvedenicama, nameće svojom učestalošću i stilskom izražajnošću kojom se istodobno sintetizira semantički, zvukovni i koloristički, ali i simbolički značaj te riječi koja se kao
Category
🎥
Short film